Enki (sumerski:dEN.KI(G)) je bog u sumerskoj mitologiji, kasnije znan kao Ea u akadskoj i babilonskoj mitologiji. U najranija vremena sumerske povijesti bio je bog-zaštitnik grada Eridu, ali se kasnije utjecaj njegova kulta proširio diljem Mezopotamije te na Kanance, Hetite i Hurijce. On je bio božanstvo obrta (gašam); šaljivdžija; voda, morskih voda, jezera (a, aba, ab), inteligencije (gestú, književno „klas“, „uho“) i stvaranja (Nudimmud: nu, poput, dim, mud, „imati porod“). On se povezivao s južnom skupinom konstelacija zvanoj „zvijezde Ea“, ali također i s konstelacijom AŠ-IKU, „Poljem“ („Kvadratom Pegazusa“). Počevši negdje od 2. tisućljeća pr. Kr., on je ponekad poistovjećivan prilikom pisanja s brojčanim ideogramom za „40“, uobičajeno posvećenim kao njegov „sveti broj“. Planet Merkur, združen s babilonskim Nabuom (sinom Marduka), bio je u sumerska vremena identificiran s Enkijem.

Velik broj mitova vezanih uz Enkija bio je sakupljen iz raznih mjesta, počevši od južnog Iraka do Levanta. On se prikazuje na najranijim natpisima ispisanimklinopisom diljem regije i bio je istaknuta karaktera od 3. tisućljeća pa do helenističkog razdoblja.

Točno značenje njegova imena je nesigurno: zajednička transliteracija je „Gospodar Zemlje“: sumerski en se prevodi kao titula jednakoznačna „Gospodinu“, „Vladaru“; u najranija vremena izgleda da je ta titula bila davana Visokom Svećeniku; ki znači „zemlja“; ali postoje razne teorije prema kojima ki u njegovu imenu ima drugačiji izvor, vjerojatno kig nepoznata značenja ili kur u značenju „brežuljak“, „nasip“. Ime Ea navodno je hurijskog porijekla dok ostala istraživanja smatraju da je riječ o mogućem semitskom terminu, koji je možda derivacija zapadno-semitskog korijena „hyy“ u značenju „život“, a u ovom slučaju koristilo se za „izvor“, „tekuću vodu“. U sumerskom EA znači „kuća vode“ i predlagalo se da je to početno bilo ime grobnice/hrama samog Boga uEridu.

Islam (arapski: الإسلام; latinično: al-'islām, predanost Bogu) ili muhamedanstvo, monoteistička svjetska religijautemeljena je u Arabiji u VII. stoljeću. Utemeljio ju je Muhamed, a njezini sljedbenici nazivaju se muslimani. Pripada tipu objavljene i pravne religije. Islam znači religiju (din), stav predanosti Bogu (iman) i civilizaciju (ovozemaljsko uređenje zajednice po islamskim zakonima). Islamska era počinje 622., kad se Muhamed sa svojim pristašama seli iz Meke (gdje su se tadašnji Arapi protivili širenju islama) u Medinu (hidžra).

Grčka mitologija sastoji se od legendi (mitova) o bogovima i herojima, a korijen joj je u vjerovanju starih Grka. Grčki bogovi izgledali su kao ljudi, imali vrline i mane kao ljudi, razlikovali su se po tome što su bili besmrtni, više-manje neranjivi te sposobni postati nevidljivi i putovati brzinom svjetlosti, a živjeli su na Olimpu. Ova izvješća su prvobitno širena usmenom pjesničkom tradicijom; danas grčki mitovi su poznati prije svega iz starogrčke književnosti.

Francuska

Francuska Republika (fra. République Française) je država u zapadnoj Europi, s nekoliko prekomorskih teritorija i otoka. Kontinentalna Francuska (France métropolitaine) graniči s Belgijom, Luksemburgom,Njemačkom, Švicarskom, Italijom, Monakom, Andorom i Španjolskom. Prekomorski posjedi uključujuFrancusku Gvajanu u Južnoj Americi, te otoke poput Martinika, Réuniona i Nove Kaledonije u Atlantskom,Indijskom i Tihom oceanu.

Francuska je jedna od zemalja osnivačica Europske Unije, i njena teritorijem najveća članica. Također je zemlja osnivačica Ujedinjenih naroda, i jedna od pet stalnih članica Vijeća sigurnosti; pored toga je i članica grupa G8 i G-20, NATO-a, OECD-a, Frankofonije i niza drugih međunarodnih organizacija.

Glavni ideali Francuske izraženi su u Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina. Ustavom je definirana kao nedjeljiva, sekularna, demokratska i socijalna država. Jedna je od najrazvijenijih, najbogatijih i najprepoznatljivijih država svijeta, a s 82 milijuna turista godišnje i najposjećenija.^[1]

Francuska Republika République Française
Zastava Grb
Geslo Liberté, Egalité, Fraternité (francuski: sloboda, jednakost, bratstvo)
Himna Marseljeza
Glavni grad	Pariz
Službeni jezik	francuski
Vlada
- Predsjednik	François Hollande
- Predsjednik Vlade	Jean-Marc Ayrault
Neovisnost	Verdunskim ugovorom 843.
Površina	47. po veličini
- ukupno	543.965 1) km²
- % vode	0,26 %
Stanovništvo	21. po veličini
- ukupno (2007)	61.538.322 1)
- gustoća	113,1/km²
BDP (PKM)	procjena 2006.
- ukupno	1.830 bilijuna $ (7.)
- po stanovniku	29,316 $ (20.)
Valuta	euro € 2) (100 centa)
Pozivni broj	+33 1)
Vremenska zona	UTC +1 UTC +2 ljeti
Internetski nastavak	.fr
1) Podatci za europski dio Francuske; 2) Do 1999. francuski franak

Religija Mezopotamaca javlja se kod Sumerana i razvijaju je drugi narodi Mezopotamije; kao takva održala se i antičkom dobu.

Mezopotamci štuju antropomorfna božanstva. Imaju ozakonjen kult, hijerarhiju svećenika i druge kultne službenike. Tome prethode primitivni oblici religije i kulta s fetišizmom, totemizmom, animizmom, magijom i sličnim elementima. Obožavaju nebeska tijela kao što su sunce ili mjesec itd. Obožavaju zemlju, vodu, javlja se kult mrtvih i vjerovanje u demone. Vladarima daju nadnaravne osobine. Imaju božanstva prvog i drugog reda.

Prema znanstvenoj rekonstrukciji mita, sumerski svećenici smatrali su da su iz prvobitnog mora, čiji je gospodar bila božica Namu, nastali Nebo i Zemlja u obliku velike planine. Namu je stvorila boga Ana, gospodara Neba, i Ki, gospodaricu Zemlje. Njihov je sin bio Enlil, bog zraka koji je razdvojio Nebo od Zemlje. Zemlja je bila zamišljena kao ploča koja pliva na vodi, a Nebo kao čvrsti svod. Kako je sve bilo u potpunom mraku, Enlil je stvorio mjesec, zvijezde i sunce, te boga Nanu, koji je stvorio Utua, boga sunca. Enlil i njegova majka Ki stvorili su uz pomoć Enkija, boga slatke vode biljni i životinjski svijet na zemlji. Čovjek je bio smatran djelom više božanstava. Trijadu vrhovnih bogova činili su bogovi AN(nebo) - ENLIL(zemlja) - EA(voda).

Svaki Mezopotamski grad imao je svoga osobnog boga zaštitnika kojemu je u gradu bio izgrađen stepenasti hram u obliku kule sa svetištem na vrhu - zigurat.

Mezopotamski mitovi i legende su bile važan činitelj mezopotamske religije i bili su zapisani sumeranskimklinastim pismom. Jedan od najstarijih je ujedno i najstarije sačuvano književno djelo na svijetu - "Ep o Gilgamešu".

Marko Aurelije

Marko Aurelije (121-180) bio je vladar Rimskoga carstva, filozof, književnik, učenik vrline. Rođen je u uglednoj rimskoj obitelji hispanskog podrijetla. Svoje etičke principe nastojao je u životu ostvarivati. Kao car brinuo je o tome, da u carstvu kojem je bio na čelu vlada pravičnost (naravno, prema ondašnjim mjerilima). Povijesni izvori svjedoče da je u tome uspijevao. Rukovodio se općim dobrom. U upravljanju carstvom bio je suzdržan. Štednjom je sanirao državne financije. Državne izdatke sveo je na minimum. Proveo je reforme u građanskom pravu i osnivao škole. Imao je dobre odnose sa Senatom. Kad se država našla u nevolji zbog stalnih navala barbara sa sjevera te zbog kuge koje je zavladala u carstvu, Marko Aurelije je prodao vlastita imanja kako bi pomogao državnoj blagajni. Posljednje godine života proveo je u vojnim taborima i utvrdama na sjevernoj granici, razmišljajući u predasima o životu u skladu s prirodom i Bogom. Tako je nastao njegov čuveni Dnevnik, djelo bolne rezignacije nad ljudskom sudbinom, propleteno etičkim sugestijama koje tvore filozofsku paralelu ćudorednim zasadama ranog kršćanstva.

“Pokušaj živjeti životom dobroga čovjeka koji je više nego zadovoljan onime što mu je dano iz cjeline i koje se zadovoljava vlastitim ispravnim djelovanjem i uljudnim odnosom prema drugima.” (4,25)

Paralele i merdijani

Paralelom, ponekad i usporednicom, naziva se kružnica koja spaja sve točke iste zemljopisne širine na površiniZemlje. Prema drugoj postojećoj definiciji, paralela je opseg kružnog presjeka zemljine kugle s ravni koja se u prostoru nalazi ortogonalno prema zemljinoj osi. Najčešće se označavaju svaka deseta ili dvadeseta paralela.

Paralele opasuju Zemlju u smjeru istok - zapad i idu paralelno s ekvatorom, dok su meridijani okomiti na paralele, i uvijek dotiču kroz oba Zemljina pola. Ekvator je najveća paralela a prema sjeveru i jugu od njega paralele su sve kraće. Sjeverni i južni pol su najmanje paralele koje se nalaze 90° južno te 90° sjeverno od ekvatora. Za razliku od paralela, svi meridijani su jednako dugi i svaki polazi od jednog i završava na drugom polu. Razmak između dviju paralela je svuda približno 111 km.Paralele se dijele na sjeverne i južne, ovisno o tome nalaze li se sjeverno ili južno od ekvatora, koji je prema tomenulta paralela i dijeli Zemlju na sjevernu i južnu polutku. Dok on proizlazi iz prirode rotirajuće kugle, nulti meridijan u Greenwichu je proizvoljno dogovoren.Meridijan (drugi naziv je podnevnik) je u zemljopisu odnosno fizičkoj geografiji naziv za liniju koja spaja zemljine zemljopisne polove te je okomita na paralele ili usporednice. To je crta koja spaja sve točke na Zemlji na kojima je Sunce tijekom svog prividnog kretanja u istom trenutku nalazi na najvišoj točki obzora, uzenitu. Sva mjesta koja imaju istu vrijednost zemljopisne dužine nalaze se na istom meridijanu.Ponekad se, pogrešno, naziv meridijan primjenjuje na crtu punog opsega Zemlje.Riječ meridijan izvedena je iz latinskog circulus meridianus, što znači "podnevni krug".Svi meridijani su (ako se promatra Zemlju kao kuglu ili, točnije, kao rotirajući elipsoid) jednako dugački, jer je udaljenost između polova tijela koje rotira uvijek konstantna. To znači da je, za razliku od paralela, dužina meridijana, kao i ukupni opseg Zemlje, uvijek konstantna. Prema elipsoidu WGS84 utvrđena dužina meridijana je oko 20.003,9 km^[1]Krećući od pola, razmak između meridijana raste dok na kraju na ekvatoru udaljenost dosiže maksimum (1' = 1855,32 m)^[1], da bi se ponovo svi meridijani susreli na polovima u jednoj točki. Prema Besselovom elipsoidu razmak na ekvatoru je 111,307 km, a na 50° zemljopisne širine (gdje je Srednja Europa), razmak je 71,687 km. Najčešća je podjela geografske karte i globusa po svakom desetom ili dvadesetom meridijanu.1884. godine je dogovoreno da početni meridijan prolazi kroz londonsku zvjezdarnicu Greenwich.Određeni meridijani su granice vremenskih zona na koje je Zemlja podijeljena. Jedan puni okret Zemlje za 360° traje jedan dan, dakle 1.440 minuta. Prema tome, vremenski razmak između dva meridijana (na međusobnoj udaljenosti od 1°) je točno 4 minute (1.440 : 360). Vremenska razlika između dva mjesta čija je udaljenost 15° zemljopisne dužine je, prema tome, točno 1 sat = 60 minuta.Kako se vremenske zone ne određuju uvijek samo iz geografskih nego i iz praktičnih i političkih razloga, zakonsko vrijeme u nekom mjestu može se manje ili više razlikovati od stvarnog mjesnog vremena. Utvrđene vremenske zone razlikuju se uglavnom za jedan, rijetko za pola sata. Posebna situacija je na polovima, jer tu se sreću sve vremenske zone. Na polovima je moguće u par korakaAntarktiku je dogovoreno da svuda vrijedi koordinirano svjetsko vrijeme.proći kroz sve vremenske zone. Za 

Mars

Mars je četvrti po redu planet od Sunca.

Po uzoru na stara češka imena planeta, kajkavci su jedno vrijeme upotrebljavali imena Bogovoj, Smrtonos iOgnjenica (Szmertonosz i Ognyenicza po starom kajkavskom pravopisu). ^[1]

Mars je udaljen 1,52 AU ili 227.9 milijuna km od Sunca, ima promjer 6.792 km i masu 6,4219 × 10²³ kg. Oko Marsa kruže dva mala prirodna satelita: Fobos i Deimos. Fobos ima promjer 11 km i masu 1,08x10¹⁶kg, dok Deimos ima promjer 6 km i masu 1,80x10¹⁵ kg. Orbite u kojima kruže oko Marsa također su različiti. Fobos kruži na oko 9.000 km od središta Marsa, dok Deimos kruži na oko 23.000 km.

Mars je u mitologiji bio rimski bog rata. Grčko ime za Mars je Ares, pa za pojmove vezane uz Mars koristimo prefiks areo- umjesto geo-, npr. umjesto zemljopisna širina koristimo pojam areografska širina.

Mars
Svojstva orbite
Ekscentricitet	0.09341233
Ophodno vrijeme	686,98 dana
Sinodički period	779,95 dana
Prosječna orbitalna brzina	24,1309 km/s
Nagib	1,85061 °
Broj prirodnih satelita	2
Fizička svojstva
Ekvatorijalni polumjer	3.396,2 km
Površina	144 milijuna km2
Masa	6,4191 × 1023 kg
Prosječna gustoća	3,94 g/cm3
Gravitacijsko ubrzanje na ekvatoru	3,71 m/s2 = 0,38 G
Period rotacije	24h 37min 23s
Nagib osi	25,19 °
Albedo	0,15
Brzina oslobađanja	5,02
Površinska temp.	min. prosj. maks. 133K 210 K 293 K
Atmosfera
Atmosferski tlak	0,7 - 0,9 kPa
Sastav atmosfere	95.32% ugljik dioksid 2,7% dušik 1,6% argon 0,13% kisik 0,07% ugljični monoksid 0,03% vodena para 0,01% dušični oksid 2,5 dpm neon 300 ppb kripton 80 ppb ksenon 30 ppb ozon 10,5 ppb metan

Kršćanstvo

Diego Velázquez: Krist na križu, Museo del Prado, Madrid (250 x 170 cm, oko 1632.)

Kršćanstvo (od grč. Xριστός) je monoteistička svjetska religija, nastala u Palestini u prvom stoljeću nakon Kristova rođenja. Obuhvaća brojne kršćanske crkve, zajednice i sekte, kojima je zajednička vjera u Isusa Krista, te prihvaćanje života u skladu s evanđeljem. Utemeljio ju je Isus Krist, a njezini sljedbenici nazivaju se kršćanima. Kršćanstvo pripada tipu povijesne, proročke i objavljene religije, etično-mistične strukture,spasenjski i eshatološki usmjerene. Kroz povijest se raščlanilo na više konfesija (katolicizam, pravoslavlje,protestantizam, nestorijanstvo i monofizitstvo) i njima odgovarajućih crkava (Katolička Crkva, pravoslavne crkve, protestantske crkve i istočne pretkalcedonske crkve), vidi popis kršćanskih crkvi i pokreta. Kršćanska era počinje Isusovim rođenjem.

Istraživači

Ferdinand Magellan (proljeće 1480. – otok Mactan, 27. travnja 1521.),portugalski moreplovac i istraživač.

Portugalac Ferdinand ili izvorno Fernão de Magalhães, vjerojatno najveći moreplovac u povijesti, rodio se oko 1480. godine u plemićkoj obitelji i mladost je proveo na dvoru.

Kristofor Kolumbo (tal.: Cristoforo Colombo, špa.: Cristóbal Colón, por.:Cristóvão Colombo, latinizirano: Columbus) (Genova, između 25. kolovoza i 31. listopada 1451. - Valladolid, 20. svibnja 1506.), istraživač i trgovac koji je preplovio Atlantski ocean i doplovio do Amerike.

Rođen je kao sin tkalca, a već kao dvanaestogodišnji dječak počeo je jedriti na lađama po Sredozemlju. Kao uzori mu služe dvije slavne osobe: Gaj Julije Cezar, osvajač Galije i Marko Polo, koji je prvi istraživao Kinu. Želi stići doIndije, ali morskim putem te je godinama tražio brodove i posade s kojima bi otplovio što dalje na Zapad.

Godine 1476. otplovio je s francuskom flotom, a uz obalu Portugala sukobio se s talijanskom flotom. Nakon žestoke bitke Kolumbov brod je bio zapaljen, a on se spasio plivajući do portugalske obale. U Potrugalu se oženio i sudjelovao u nekim pomorskim ekspedicijama. Četiri godine je objašnjavao portugalskom kralju Ivanu II. da ploveći prema zapadu može doći do Indije. Nemoćan da zainteresira kralja Ivana za svoj naum, Kolumbo je otišao u Španjolsku, nedavno ujedinjeno kraljevstvo kralja Ferdinanda II. Aragonskog i Izabele I. Kastiljske.

Svoje genovsko ime Columbus u Španjolskoj najprije mijenja u Colomb, a zatim u Colon, ¨Colon-isateur¨ (kolonizator), kako bi točno odredio svoj poziv. O svom imenu Kristofor kaže da je to onaj koji će nositi Krista, prenijet će Krista u nove zemlje.

Prema predaji, Kolumbo, koji se pripremao za oceansku pustolovinu, sastavlja spis u kojem je na najvažnijem mjestu Aristotelova meteorologija. Kako bi što bolje uvjerio buduće brodovlasnike, u spis unosi riječi nekog umirućeg pomorca koji mu je otkrio put prema zapadnoj Indiji, točno onaj put kojim će se kretati u odlasku i dolasku s prvog putovanja.

Godine 1492. Kolumbova dugotrajna bitka s namjerom da osigura kraljevu podršku odjednom je okrunjena neočekivanim uspjehom. U siječnju te godine vojne snage Ferdinanda II. i Izabele I. osvojile su grad Granadu, posljednje muslimansko-maursko uporište na španjolskom tlu. Oduševljena tom pobjedom, kraljica Izabela velikodušno je prihvatila Kolumbovu ideju pa su mu osigurali brodove, ljude i opskrbu te prihvatili sve njegove uvjete. Sada je trebalo proširiti evanđelje preko mora i ispuniti praznu kraljevsku blagajnu. Ugovor je potpisan17. travnja 1492. godine, a osigurao mu je tri broda, dao mu čin admirala, potkralja svih novootkrivenih područja i trećinu sveg blaga koje pronađe.

Gerardus Mercator (Rupelmonde, 5. ožujka 1512. – Duisburg, 2. prosinca 1594.),kartograf iz Francuske i Svetog Rimskog Carstva. Rođen je u Rupelmondeu ugrofoviji Flandriji kao dijete roditelja koji su potjecali iz Gangelta u kneževini Jülich. U Duisburgu je živio od 1552. godine. Ostao je zapamćen po kartografskoj projekciji korištenoj u izradi karte svijeta koja je prema njemu nazvanaMercatorovom projekcijom.

HERODOT iz Halikarnasa

                                                             HERODOT

HERODOT iz Halikarnasa

HERODOT iz Halikarnasa ( 484 – 420 pr.Kr.) – Ciceron ga je nazvao «ocem historije». Prvi je upotrijebio pojam «historia». Želi pripovijedati o grčko – perzijskom ratu i o uzrocima rata. Želi pružiti umjetnički doživljaj i udovoljiti zanimanju suvremenika za «velika djela» i nepoznate zemlje, u prave četiri knjige piše o Negrcima, njihovim zemljama i načinu života, a u ostalih pet o ratu ( ne zna tražiti uzroke pojedinim događajima , ali nastoji dokučiti istinu u sudbini, ljubomori bogova, junacima i demonima). Obavještava o svom vremenu, a u traženju istine razlikuje 3 vrste obavijesti : što je čuo od ljudi koji znaju, što je osobno vidio i što je doznao ispitivanjem. Ugled mu raste u doba humanizma i prosvjetiteljstva, arheološka iskapanja dokazuju vjerodostojnost njegovih obavijesti o istoku, a natpisi i topografska istraživanja uglavnom potvrđuju njegovo izvješće o grčko – perzijskom ratu.

Herodot, veliki antički historiograf, u svojem je djelu Povijest dao bitne podatke za poznavanje ondašnjeg pogleda Grka spram sebe samih i ostalog, tada poznatog svijeta. U vremenima kada je Grčkom vladala pustoš, glad, bolesti, smrt i ranjenici, te napušteni i razrušeni gradovi, Herodot pored svojih suvremenika Perikla, Sokrata, Sofokla i Euripida, donosi simboličko svjedočanstvo o vremenu nakon peleponeskih ratova, odnosno kraj V. stoljeća prije nove ere. Pod utjecajem ratnih zbivanja, te straha grčkog naroda od jačanja Perzijske države Herodot intuitivno naslućuje duh novog vremena na način da veliku mitološku i Homersku priču o jedinstvu svih Helena zamjenjuje pričom o grčko – perzijskim ratovima.1 Svoja sagledavanja Herodot je objedinio u jedinstvenu priču koju je Grcima prezentirao kao simbolički prostor u kojem su oni mogli pronaći elemente svog jedinstva. No, unatoč toj činjenici pogrešno bi bilo zaključiti kako je njegovo djelo progrčki napisano.

2. ŽIVOTOPIS

Herodot, veliki antički historiograf predstavlja "oca povijesti", ali i "oca priča", kao i "oca laži".

Herodot je rođen u Halikarnasu (gradu na jugozapadnoj obali Male Azije, podređenom Perzijskom carstvu) u Maloj Aziji, te je potomak obitelji u kojoj je bilo Grka i Negrka. Vlastitu je domovinu napustio nakon jedne pobune koja je buknula unutar grada, te je neko vrijeme izbivao iz rodnog kraja, u koji se vratio sudjelujući u protjerivanju tiranina Ligdamisa (tiranin otoka Naksa, protjeran pobjegao je u Eretriju). Tijekom svog života puno je putovao te je prošao velik dio tada poznatog svijeta. To je vidljivo u činjenici da je stanovao je na otoku Samu u Egejskom moru, u Ateni, te u atenskoj koloniji Turija u južnoj Italiji. Posjetio je obale Crnog mora i Balkan (uključujući Grčku), Egipat, Libiju, Bliski Istok, Mezopotamiju, Siciliju, južnu Italiju. Na navedenim je putovanjima Herodot započeo svoju aktivnost recitatora vlastitih takozvanihlogoia. Stigavši u Atenu, koja je tada bila pod Periklovom vlašću, sprijateljio se sa Sofoklom kojemu je posvetio jednu svoju elegiju. Posljednje godine svojega života proveo je u Ateni, gdje je imao prilike prisustvovati izbijanju peloponeskog rata, a umro je nedugo nakon 430.- te godine pr. Kr. Većina njegovih razmatranja i zapisa iz Povijesti temelji se na njegovim osobnim, ali i objektivnim razmatranjima do kojih je stigao na svojim brojnim putovanjima.

Njegovo djelo Povijest veoma je opsežno te sadrži tisuću petsto poglavlja (Matičino izdanje ima gotovo 900 stranica) te prikazuje ratove Grka s Perzijskim Carstvom koji su se odvijali u razdoblju od 500. do 479. pr. n. e. Zbog svojih historiografski vrijednih zapisa Herodot se smatra ocem povijesnog istraživanja i njegovih autopsičkih metoda, odnosno izravnog promatranja gradova, pejzaža, spomenika i događaja te slušanja, odnosno prikupljanja vijesti od učenih ljudi, svjedoka važnih zbivanja i putnika. Razlikuje ono što je osobno vidio od onoga što je čuo, a veću pozornost pridaje onome što je osobno vidio, pa i očevicima više nego onima koji prepričavaju stvari koje su čuli od drugih.2 Zahvaljujući njegovom geografskom i etnografskom istraživačkom radu Herodot nam prenosi informacije o najstarijoj povijesti gradova, naroda i njihovih svakodnevnih običaja.

3. O POVIJESTI

Djelo Povijest su aleksandrijski gramatičari podijelili u devet knjiga, nazvanih po imenima devet muza. Djelo započinje uvodom koji ilustrira ciljeve istraživanja i priča o mitovima o neprijateljstvima između Grka i barbara.3Zatim se nastavlja kao univerzalna priča koja kreće od najstarijih događanja u lidijskom kraljevstvu, ponovo se dotiče velike ekspanzije Perzijskog carstva, sve do perzijskog poraza kod Mikale, te atenskog osvajanja Sesta na Helespontu (godine 478.).

Herodot predstavlja glavni povijesni izvor za upoznavanje perzijskih ratova.4 Autor u djelu gradi nove elemente konstitucije helenskog identiteta na način da Grke postavlja u prostor ekumene, dakle cijelog naseljenog i poznatog svijeta, te da pokaže u kolikoj su mjeri oni različiti od drugih naroda, brižljivo opisuje mnogobrojne činjenice vezane uz druge narode i ustanovljuje u kolikoj se mjeri one razlikuju od istovrsnih fenomena kod Grka. On u djelu ne navodi da su grčki običaji bolji ili vrjedniji od običaja drugih.5 Na taj način Herodot u svrhu izgradnje indetitetske grčke konstrukcije posve očito suprotstavlja grčku demokraciju nasuprot totalitarizmu Perzijskog Carstva. Herodot je smatrao da razlika između demokracije i tiranije stavlja ideološku okosnicu oko koje se može okupiti grčka zajednica. Sami podaci o Herodotu su uglavnom nepovjerljivi, što ne znači da su i netočni.6 Herodotova sePovijest čita, prije svega, kao književno djelo te se promatra kao putopisni roman ili zbirka bajki, novela i anegdota, ne uzimajući u obzir povijesna ili etnografska vjerodostojnost podataka koji se u djelu nalaze.7

Nasuprot prije navedenom mišljenu za Herodotov spis se može promatrati i kao neka vrsta enciklopedije antike zbog svog opširnog sadržaja u kojem se nalazi velik broj osobnih, geografskih imena i etnonima, brojnih natuknica o kojima autor sam daje velik broj podataka. Veliku pozornost posvećuje etnografskim podacima, odnosno navodi nazive samih naroda kao što su Perzijanci, Grci, Babilonci, Asirci, Masagećani, Egipćani, stanovnici Libije i Kirene, Etiopljanima, Skitima i Tračanima.8

Iz navedenog vidljivo je da je znameniti historiograf pravi komparativni antropolog i terenski etnograf koji detaljno bilježi sve što mu se doima bitnim, a posebnu pažnju posvećuje ženidbenim i spolnim obilježjima, pogrebnim ritualima, načinima odijevanja, pripremi jela, religiji i sličnom. Na razini cjeline djela vidljiv je autorov opći plan, čiji se strukturalni dijelovi samo djelomično podudaraju s podjelom na devet knjiga, koje nose nazive po devet Muza, koju su uveli helenistički učenjaci.9 Najstariji sačuvani rukopisi Povijesti potječu iz 10. i 11. stoljeća, a najpouzdaniji iz 14. stoljeća i predstavljaju rezultat dviju dugotrajnih prepisivačkih tradicija koje podrazumijevaju i niz grešaka i kasnijih ispravaka u tekstu i redaktorske intervencije. S književne strane Herodotov je jezik korišten u bilo kojem literarnom djelu, na neki način ovisan o jezičnoj tradiciji koja mu je prethodila. Tu se mogu uočiti utjecaji epskog ili dramskog izričaja, a ponekad i tragove ilirskog poetskog iskaza.10 Navedeni je historiograf izborom riječi i njihovim slaganjem, te raznolikošću figura uvelike nadmašio ostale i uspio je u tome da prozni iskaz postane sličan najsnažnijoj poeziji, i po uvjerljivosti, i po ljupkosti, i po vrhunskom užitku što ga pruža.11Pored navedenih činjenica koje je Herodot iznio u svojim razmatranjima, veoma je važan zapis koji je on iznio o zaleđu i rijeci Istr, odnosno Dunavu koji je prema njegovu mišljenju, najveća europska rijeka. On navodi da Dunav izvire u zemlji Kelta blizu grada Pirene na krajnjem zapadu. No, za taj se podatak smatra da je Herodot preuzeo od Hekateja. Pored opisa samog Dunava, Herodot je opisao i njegove pritoke, odnosno Atlas, Auras i Artnes u zemlji naroda Krobyzoi, što se smatra da je sjeveroistočna Trakija.12

U slijedećem će tekstu biti iznesen prikaz devet Herodotovih knjiga Povijesti.

Prva knjiga nosi naziv po grčkoj muzi Klio, te u njoj piše o sukobu Grka i barbara u kojem slijedi prikaz starije povijesti Lidije do Kreza i niz epova iz njegova života te uključujući i onu njegovu o susretu sa Solonom. Također Herodot opisuje kako su Perzijanci došli u kontakt s Maloazijskim Grcima preko Liđana (koji su dotad vladali Jonskim Grcima). Zatim pripovijeda o osnivanju perzijskog carstva u kojem najprije opisuje odnos Međana i Perzijanaca i mladost Kira, osnivača Carstva (95-122), te ustanak protiv Međana s ekskurzom o perzijskim običajima, perzijski pohod na Lidiju i rat s Krezom, nakon kojeg Krez postaje Kirov zarobljenik i savjetnik. Na koncu se razlažu druga dva osvajanja kojima, prvi put uspješno, a drugi put neuspješno, Kir pokušava proširiti svoju državu (pokoravanje Babilona, i rat protiv Masagećana koji završava Kirovom smrću u borbi s kraljicom Tomirijom).13

Druga knjiga nosi naziv Euterpa, te govori o razdoblju nakon Kirove smrti kada na Perzijsko prijestolje stupa njegov sin Kambiz, koji organizira pohod na Egipat. Detaljno je opisan Donji Egipat i Nil, te su navedeni običaji Egipćana u vezi s svetim životinjama, svakodnevnim životom i religijom, dok drugi dio knjige govori o Egipatskoj povijesti od najstarijih vremena preko razdoblja graditelja velikih piramida (Kefrena, Mikerina i Keopsa) i perioda nemira, do posljednjih faraona odnosno dvadeset i šeste dinastije nakon koje će Egipat pasti pod Perzijsku vlast.14

Treća knjiga nosi naziv Talia, te započinje Kambizovim osvajanjem Egipta, te odlaskom u neuspjelu ekspediciju protiv Etiopljana (Afričkog naroda). Opisuje posljednje dane Kambizove vladavine koja je obilježena njegovom okrutnošću i ludilom gdje Herodot umeće digresiju o Polikratu (tiraninu Sama), i Perijandru, tiraninu Korinta (39-60), a zatim se vraća Perzijskoj povijesti. Mag Smerdis u Kambizovoj odsutnosti uzurpira Perzijsko prijestolje, a nedugo zatim Kambiz umire, dok je protiv maga sedam uglednih Perzijanaca, na čelu s Darijem podignulo uspješnu pobunu koja je rezultirala preuzimanjem vlasti (61-87). Nakon što je Darije zauzeo prijestolje, najprije uređuje Carstvo i podijelio ga je na dvadeset satrapija (88-17). Slijedi opis zbivanja koji su se odigrali na samom početku Darijeve vladavine (smrt Polikratova, osvajanje Sama, uspjesi liječnika Demokeda na perzijskom dvoru i ugušivanje ustanka u Babilonu).15

Četvrta knjiga nosi naziv Melpomena, te započinje pričom o Darijevom pohodu protiv Skita (1- 4), pa Herodot tom prigodom opisuje najstariju povijest Skita (5-15), te narode koji žive sjeverno i istočno od Skita, uključujući i Hiperborejce (16-36). Herodota su ti podaci navodili na geografski opis poznatog svijeta i odnosa između Europe, Azije i Libije- Afrike (37-45) a zatim se ponovo bavi Skitima gdje opisuje rijeke u Skitiji (46-58) i običaje Skita (59-82). Darijev pohod protiv Skita, preko Helesponta i Dunava (gdje opisuje susjedne narode Skita, npr. Amazonke) završava neuspjehom i povlačenjem u Aziju (83- 144). Arijand (perzijski satrap) kreće u pohod u Libiju, Kirenu i Barku, a više o tome pothvatu Herodot je iznio upućujući na historiografske i etnografske podatke o tim krajevima Afrike (145- 205).16

Peta knjiga nosi naziv Terpsihora započinje opisom neposrednih uzroka i povoda grčko- perzijskog sukoba. Zabilježen je pohod o kojem Darijev vojskovođa Megabaz osvaja primorske dijelove Trakije i podvrgava vrhovnoj perzijskoj vlasti Makedonce (1-22). Opisan je ustanak maloazijskih Grka, koji je poznatiji pod imenom jonski ustanak, te o kojem su obuhvaćeni njegovi uzroci te se govori o tiranima Mileta, Histijeju i Aristagori, koji su započeli ustanak(23-38). Aristagora posjećuje Spartu i Atenu tražeći pomoć, te se spominju događaji iz povijesti jednog i drugog grada. Sparta odbija pružiti pomoć, a Atenjani, zajedno s Eginjanima, šalju svoje brodovlje (39-97). Maloazijski Grci kopnom prodiru do Sarda kojeg spaljuju, ali nedugo zatim doživljavaju nekoliko poraza, pa jonski ustanak završava neuspješno, Astrigora pogiba (98- 126).17

Šesta knjiga nosi naziv Erato u kojem je opisan Miletski tiranin Histijej, koji je za vrijeme ustanka boravio na perzijskom dvoru (umjesto njega vladao je Aristagora), te uspijeva pobjeći, ali Milet ipak pada u ruke Perzijanaca nakon pomorske bitke kod Lade (1- 30). Nedugo nakon toga bili su pokoreni i otoci u Jonskom moru, te grčki gradovi na tračkom Hersonezu (31- 42). Time je započeo veliki Mardonijev pohod na Grčku, koji je započeo katastrofalnim brodolomom perzijske flote kod Atosa na Halkidici (43- 47), no ipak Perzijanci pod vodstvom Datisa i Artafrena poduzimaju novu ekspediciju na Grčku (48-140). Njezin opis sadržava i dugačak umetak o prilikama u grčkoj s historijskim podacima posebno u Sparti (48-93), te govori o dolasku perzijske vojske na Maraton, i o samoj Maratonskoj bitki (94-131). U posljednjem je djelu izlaganje o atenskoj porodici Alkmeonida i o maratonskom pobjedniku Miltijadu (132-140).18

Sedma knjiga nosi naziv Polihimnija, te govori o smrti Darijevoj koji je poginuo u pripremama za vojnu koja je trebala osvetiti poraz kod Maratona (1-4), pa njegov nasljednik Kserko preuzima nasljedstvo i započinje pripreme zajedno sa svojim vojskovođama te odlučuje premostiti Helespont i prokopati kanal ispod Atosa kako bi izbjegao plovidbu oko rta na Halkidici (5-25). Vojska je krenula prema Europi kroz Sard i prešla je preko Helesponta (26-58). Herodot detaljno daje popis sudionika svih dijelova perzijske vojske, njezina pješaštva, flote i konjice (59-100). Nakon što pređe u Europu, mora ponovno preći kroz Trakiju i Makedoniju (101-130). Za to vrijeme Grci se pripremaju za rat i bezuspješno traže pomoć u svojim moćnim kolonijama na Siciliji i Kreti (131-170). Dok Kserko i dalje napreduje Grci za to vrijeme za mjesto svoje obrane izabiru Termopilski kanal (171-198), gdje dolazi do bitke kod Termopila, gdje junački pogiba Leonida sa svojih tri stotine Spartanaca (199- 239).19

Osma knjiga nosi naziv Uranija. U njoj se nalaze podaci o pomorskoj bitki kod rta Artemisija, gdje Perzijanci doživljavaju gubitke (1-22), dok na kopnu Kserkso zauzima Atiku i spaljuje i razara Atenu (23-55). Zahvaljujući Temisfoklu Grci su se upustili u pomorsku bitku kod Salaminskog tjesnaca, u kojoj su ponovo pobijedili Perzijance (56-96). Tada je Kserkso odlučio da se povuče u Perziju, dok je u Tesaliji ostavio Mardonija koji je u proljeće planirao nastaviti pohod. Temisfoklo je za to vrijeme primao nagrade i pohvale diljem čitave Grčke (97-129). Mardonije je pokušao sklopiti savezništvo s Atenjanima, uz posredništvo makedonskog kralja Aleksandra, no bez uspjeha (130-144).20

Deveta knjiga nosi ime Kaliopa. Tu je autor iznio događaje kada su Perzijanci pod Mardonijevim zapovjedništvom ponovo upali u Atiku, no ubrzo su prešli u Beotiju, gdje je došlo do odlučne bitke (1-25). To je bitka kod Plateje koja je vrlo detaljno opisana i u kojoj je Mardonije poginuo (26-98). U isto vrijeme kada se odigrala bitka kod Plateje, odigrala se i pomorska bitka kod rta Mikala u Maloj Aziji. U toj su bitki Grci nanijeli teške gubitke perzijskoj mornarici (99- 106). Tada se perzijska vojska počela povlačiti prema Sardu, a Grci su uspjeli osloboditi grad Sest na Helespontu. Za Herodota je taj događaj značio simbolički završetak grčko- perzijskih ratova (107- 121), tako da posljednje poglavlje sadržava neku vrstu etičke i filozofske pouke čitava djela, što se može razaznati iz Kirovih riječi upućenih Perzijancima.21

Pogledaj: Grčka historiografija

---

1 HERODOT, Povijest, Matica Hrvatska, Zagreb, god. 2000., str., 10.

2 POVIJEST, Egipat i Antička Grčka, 2. knjiga, Zagreb, god. 2007., str. 454.

3 POVIJEST, nav. dj., str. 454.

4 Na ist. mj.

5 HERODOT, nav. dj., str. 13.

6 Isto, str. 19.

7 Na ist. mj.

8 Na ist. mj.

9 ISTO, str. 27.

10 ISTO, str. 29.

11 De thucyd. 23.

12 MILIČEVIĆ- BRADAR, Mirjana, Stara Grčka, Grci na Crnome moru, Školska knjiga, Zagreb, 2004, str. 446.

13 HERODOT, nav, dj., str. 39.

14 Na ist. mj.

15 HERODOT, nav. dj., str. 40.

16 Isto, str. 41.

17 Na ist. mj.

18 HERODOT, nav. dj. str. 42.

19 Isto, str, 42.-43.

20 HERODOT, nav. dj., str. 43.

21 Isto, str. 43.-44.