Marko Aurelije (121-180) bio je vladar Rimskoga carstva, filozof, književnik, učenik vrline. Rođen je u uglednoj rimskoj obitelji hispanskog podrijetla. Svoje etičke principe nastojao je u životu ostvarivati. Kao car brinuo je o tome, da u carstvu kojem je bio na čelu vlada pravičnost (naravno, prema ondašnjim mjerilima). Povijesni izvori svjedoče da je u tome uspijevao. Rukovodio se općim dobrom. U upravljanju carstvom bio je suzdržan. Štednjom je sanirao državne financije. Državne izdatke sveo je na minimum. Proveo je reforme u građanskom pravu i osnivao škole. Imao je dobre odnose sa Senatom. Kad se država našla u nevolji zbog stalnih navala barbara sa sjevera te zbog kuge koje je zavladala u carstvu, Marko Aurelije je prodao vlastita imanja kako bi pomogao državnoj blagajni. Posljednje godine života proveo je u vojnim taborima i utvrdama na sjevernoj granici, razmišljajući u predasima o životu u skladu s prirodom i Bogom. Tako je nastao njegov čuveni Dnevnik, djelo bolne rezignacije nad ljudskom sudbinom, propleteno etičkim sugestijama koje tvore filozofsku paralelu ćudorednim zasadama ranog kršćanstva.
“Pokušaj živjeti životom dobroga čovjeka koji je više nego zadovoljan onime što mu je dano iz cjeline i koje se zadovoljava vlastitim ispravnim djelovanjem i uljudnim odnosom prema drugima.” (4,25)
Nema komentara:
Objavi komentar